VLAHO DUBROVAČKI

VLAHO DUBROVAČKI   3. veljače

Parčev pravac

Kada su ušli u unutrašnjost pećine, našli su sveca gdje moli okružen zvijerima

Kad je na Duhove 1706. od neugašenih svijeća planula dubrovačka romanička crkva Svetoga Vlaha, prepuna prelijepih ukrasa i mnoštva divnih predmeta od mjedi, srebra i zlata, izgorjelo je u njoj sve. Nakon što su ostali samo crni zidovi i unutar njih zgarište, neoštećen je bio jedino Vlahin kip. Bilo je to još jedno od čuda svetoga Blaža, kojega Dubrovčani zovu Vlahom, čije ime po nekima znači tepav, mucav, a po drugima krivonogi. Teško je vjerovati kako bi netko svome djetetu dao takvo ime i kada bi te osobine po rođenju bilo moguće utvrditi pa je sigurno treće značenje, od latinskog bazileus, kralj, jer je Blaž hodao kraljevski, bez tepanja, pravo za Bogom, kao da je njemu a ne Jošui Divni i Istiniti govorio „ne skreći ni desno ni lijevo, da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš“.

Legende
Lijepe su priče iz života svetoga Blaža. I nazvali ih mi legendama, predajom, ili nekim trećim nazivom, govore one puno pa i kada u svemu nisu možda baš posvema istinite. Svjedoče one o onomu što svaki vjernik vjeruje, kako Bogu ništa nije nemoguće, i ne samo Bogu već, po njegovoj Riječi, i svakomu koji vjeruje.

Najviše je naravno legendi iz prvih stoljeća kršćanstva, kada kršćane bjesomučno ubijaju jer nisu od ovoga svijeta, a priče, nekada možda uljepšavajući istinu, govore o nadljudskoj hrabrosti progonjenih i kako vjera kao nadnaravna stvarnost nerijetko na čudesan način olakšava i naravne muke.

Predaja kaže kako se Blaž rodio u armenskoj Sebasti, današnjemu Sivasu u centralnoj Turskoj, kako je bio biskup u rodnomu mjestu i kako je svoj život dao za Krista. Od njegova životopisa ostala su samo četiri odlomka. Bio je uzoran liječnik i vjernik pa ga je narod kao omiljenoga nakon smrti njegova prethodnika izabrao za biskupa. Za Dioklecijanovih krvavih progona uspješno se skriva, a u dosluhu s tamničarima noću obilazi i hrabri zatvorene vjernike. Premda je progon prestao 313., istočni rimski car Licinije ponavlja ga za nekoliko godina i Blaž se sklanja u planinu gdje živi u osamljenoj pećini družeći se s divljim zvijerima „koje su stekle ćud pitomih jaganjaca“ i donosile mu hranu, a on ih je liječio.

Molitva u stadu
Često je tadašnji okrutni rimski upravitelj Sebaste Agrikolaj svoje vojnike slao hvatati divlje zvijeri koje će puštati na kršćane pa su tako došli i do Blaževe pećine. Ispred nje su zvijeri bile mirne i nisu ih napadale i kada su ušli u unutrašnjost našli su sveca gdje njima okružen moli. Sutradan su se vratili u puno većem broju, a Blaž ih je mirno čekao.

Vijest o uhićenju brzo se proširila pa su mnogi izišli pozdraviti sveca. Dok se pod pratnjom spuštao s planine, propovijedao je, polažući ruke ozdravljao bolesne, ozdravivši i umiruće dijete kojemu je u grlu zapela riblja kost. Potom se dogodilo još jedno čudo kada je dozvao vuka da udovici koja ga je plačući molila za pomoć vrati netom ugrabljeno prase. Ta će ga žena poslije posjetiti u zatvoru, donijeti mu skuhanu glavu i noge spašene životinje, s malo zelja i voća te svijeću a svetac će je zamoliti neka je po skoroj mu smrti upali i da dok je živa, koliko god bude mogla, nastavi sirotinji dijeliti milostinju.

Mučitelji su Blaža od glave do pete derali željeznim češljevima za vunu ali Krista se nije odrekao pa mu je u veljači 317. odrubljena glava nakon što je prije toga čudesno hodao po vodi, no ni to nije bilo dovoljno kako bi mučitelji povjerovali.

Gospodo, čemu vam služi što u ljetopisima vremena tražite dobročinstva svoga zaštitnika svetoga Vlaha. Vi tamo tražite nešto što je on već napravio za vaš grad, vi tamo tražite njegova prošla dobročinstva, a ne idite da vi stalno imate pred očima čudo njegove zaštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava Jednu državu bez ljudi i vojske, zar nije on onaj koji pomaže jadno vijeće bez mudrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novaca, upravu bez moći i narod koji ne zna za vrijeme i poslušnost – rekao je 1760. franjevac Sebastian Slade u propovijedi koja kod mnogih nije baš bila najbolje prihvaćena.

 

Dubrovački parac
Niz čudesa nastavio je svetac po svojoj smrti na mnogim mjestima, ponajviše u Dubrovniku čiji je čitav onodobni društveni život s njime povezan. Od 971., kada je starac s dugom sijedom bradom, zapovjednik s Neba poslane vojske upozorio don Stojka iz crkve Svetoga Stjepana kako Mlečani na prijevaru žele zauzeti Dubrovnik, Grad ga štuje kao parca, zagovornika, koji će se u za Republiku teškim situacijama često ukazivati rješavajući mnoge i nelake teškoće.

Čuva on drevni grad od neprijatelja i brani od bolesti ujedinjujući sve da istom teže i zajednički rade kako bi se kroz stoljeća okruženi onodobnim moćnim velesilama začudno očuvali pa nije čudo što ga tada za prvoga građanina u Gradu priznaju svi. Njegov je lik na zastavi Republike i njezinu novcu, i sve se stoljećima radi u njegovo ime a na teritoriju Republike dvanaest je njemu posvećenih crkava i Dubrovnik je na brojnim kipovima u svečevim rukama.

Kod takve i tolike zaštite ni štićenici nisu mogli biti kamena srca pa vlasti siromasima dijele milostinju, kako je svetac preporučio onoj ženi prije svoje smrti, a plod je i Sloboda svetoga Vlaha, kada se tri dana prije i poslije feste, a u kasnijem vremenu i sedam dana, svaki bjegunac bio dužnik ili kažnjenik mogao vratiti u Grad bez bojazni da će ga tko zatvoriti, kako bi se dogovorio s vjerovnicima ili tražio oprost od kazne. Grad koji je svrh svega cijenio slobodu znao je cijeniti i Onoga koji mu ju je u brojnim prigodama darovao.

Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Gospodin bolesti grla i svakoga drugog zla. U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga! – Amen! – govori svećenik i odgovara grličani dok se vjernikovo grlo na svečev blagdan dotiče blagoslovljenim svijećama temeljem predaje o dječaku kojega je po Blaževoj vjeri Dobri čudesno ozdravio.

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 3. veljače 2015.