VRIJEME I – PRAVO VRIJEME
KAIROS
Svaki dan molimo: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome. Kako bijaše na početku, tako i sada i u vijeke vjekova, Amen“. Razmišljamo li, dok molimo, što to znači – „i sada i vazda i u vijeke vjekova“? Što je to vazda? Koliko je to godina? Možda je to milijun godina, možda deset milijardi, a možda i više. Koliko je to „vijeke vjekova! Koliko traje vječnost? Što je vječnost?! Kako je to bilo na početku! Kad je bio početak! Što je početak?“
Pitanja su to koje je jedno dijete postavilo na vjeronauku, i pravi su izazov: “Kad molimo, razmišljamo li što izgovaramo i što ustvari molimo? Molitva „Slava Ocu“ je molitva slavljenja Presvetog Trojstva. Koliko smo toga svjesni? Kad molimo – molimo li srcem, razumom, prihvaćanjem da nam je vrijeme neuhvatljivo, nepotkupivo, neopipljivo, i nikad ne znamo – do kad ćemo ga imati, niti što nas s druge strane – čeka!
Vrijeme nam je darovano! Ne možemo ga kupiti, odložiti, zaustaviti, ali ga možemo „rasipati“, „zloupotrijebiti“ na što nas nepogrešivo upozorava – savjest! Ako nam darovano vrijeme upotrijebimo po diktatu najdubljih poticaja Duha, u duši ćemo osjetiti mir i radost, koju nam nitko ne može oduzeti, niti umanjiti. S druge strane, ako „trošimo vrijeme“ u nešto uzaludno, osjetit ćemo prazninu, napetost, nervozu, koju nitko i ništa ne može utišati. Znati razlikovati kronološko vrijeme, koje se broji satima, danima i godinama ovozemaljskog života, od onog pravog vremena, kairosa, koje traje možda trenutak, ali u njemu stvaramo svoju vječnost, dar je Duha Svetoga, kojega moramo izmoliti.
Razmatranje koje je pater Arek održao studentima tijekom sv.mise na blagdan sv.MARKA u Osijeku – nikoga nije ostavilo ravnodušnim: “Kako prepoznati pravi trenutak – „kairos“ u kojem smo pozvani donijeti odluke važne za sav život! Kako se odnositi prema tom trenutku i toj spoznaji? Kairos je uvijek trenutak, pravi trenutak – koji se nikada više ne ponavlja i sudbonosno je – prepoznati ga i slijediti nadahnuća koja nam Duh tada nudi.
Ali ŠTO i KADA, trebamo učiniti kako bismo postali i ostali ostvareni i sretni ljudi i s ove i s one strane vječnosti?
Za to najbolje pomaže čitanje Evanđelja, koji su zaista „zapisi Neba“. U njima vidimo kako su evanđelisti, svaki na svoj način, ali svaki nadahnut Duhom Svetim, prepoznali trenutak u kojem će zapisati i objelodaniti svoje tekstove o Isusu iz Nazareta, Sinu Božjem. Nije čudo da u svakom evanđelju vidimo i osobni doživljaj autora, osobno proživljeni kairos, bilo po osobnom susretu s Isusom, kakva su evanđelja Isusovih učenika, Mateja i Ivana, bilo po slušanju onih koji su bili neposredni sudionici Isusova života, zauvijek „ozračeni“ njegovom ljubavlju, kakva su evanđelja Marka i Luke. Ali – svako je evanđelje „Radosna vijest“, Božja objava nama. To je je uvijek vijest! Ne roman, ne esej, ne drama, već vijest! Nova i svježa s porukom meni, nama, danas! Zato Markovo evanđelje, slobodno možemo nazvati izvještajno novinarstvo, dok je Lukino evanđelje ogledni primjerak – istraživačkog novinarstva. Marko, koji je pratio sv.Petra u Rimu, pamtio je, i vjerojatno, zapisivao njegovo propovijedanje, piše živo, dinamično, kratko, jer je tako propovijedao Petar. S druge strane, Luka, koji osobno nikada nije susreo Isusa, ispituje svjedoke, traži ih, bilježi njihova sjećanja i sve što je zapisao, sređuje i šalje svom prijatelju Timoteju. Zanimljivo je usporediti tekstove ovih evanđelista o Isusovu ukazanju dvojici učenika na putu u Emaus: Luka imenu učenika posvjećuje cijelo poglavlje, spominje ime jednog od njih, Kleofa, (nije li on i pripovjedač?), dok ih Marko samo usput spominje pri susretu uskrsnulog Isusa s učenicima prvog dana u tjednu. I za učenike iz Emausa, i za apostole bio je to susret – u pravom trenutku.
Taj sudbonosni trenutak, to pravo vrijeme, kairos, prepoznala je Marija iz Nazareta kad je na iznenadni pozdrav anđela i Božju ponudu da postane Majka Spasiteljeva sa svim posljedicama koje to majčinstvo nosi – ne samo u njenom životu, nego za cijeli svijet i svu vječnost, jednostavno odgovorila: “Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj.“
Kako nas izvještavaju Evanđelja, Isusovi suvremnici, pogotovo oni najodgovorniji, taj trenutak nisu prepoznali, što je Luka opisao u sceni kad je Isus silazio s Maslinske gore u Jeruzalem, i plakao od boli što Jeruzalem, sveti grad nije prepoznao „što je za njegov mir“. Ni sam Bog i Čovjek nije mogao pomoći onima čija su srca ostala tvrda i zatvorena.
Prepoznajemo li mi mir, koji dolazi iz prvog prepoznavanja kairosa, i donošenjem odluka u skladu sa zahtijevima koje nam Duh nadahnjuje? Nekad je to prihvaćanje nekoga ili nečega, nekada je to odbijanje nekoga ili nečega, a pravo raspoznavanje dolazi tek svjetlom Duha Svetoga kojega osjećamo u savjesti kao mir, duboki mir koji nam svijet ne može ni ponuditi, ni dati, ali ni oduzeti. Sve ostalo je besciljno životarenje u vremenu, a očituje se u našem svagdanjem životu po slijedećem: nemiru, trajnom nezadovoljstvu, po predbacivanjima, prigovaranjima, ogovaranjima, pesimizmu, emotivnoj i duhovnoj zatvorenosti za Boga i ljude. Isusu, i njegovoj Svetoj Obitelji nikada i nigdje nije bilo lako. Ali su uvijek prepoznali pravo vrijeme za prave odluke, bez obzira na cijenu koju su morali platiti. Iz života sv.Obitelji možemo naučiti kako se Bog zauzima za one koji ga iskreno ljube i kada se nalaze pred zidom i „tamnom noći duha“. Odgovor dolazi izravno s neba: Bog mu u snu govori po anđelu.
Kako prepoznati kairos danas? Samo podložnošću Duhu Svetom i njegovim poticajima, kao sv.Marko i sv.Luka, te sv.Matej i sv.Ivan, evanđelisti. Svaki od njih prepoznao je, u različitim vremenima, na različitim mjestima i u različitim okolnostima – kairos – pravo vrijeme da zapišu i objave ono od čega su njihova srca gorjela dok su slušali Njega (Ivan i Matej) ili o Njemu (Marko i Luka). Molimo ih da nam pomognu prepoznati pravi trenutak i postupi po diktatu Duha Svetoga, koji nepogrešivo govori srcu – po miru i radosti, bez obzira na okolnosti i poslanje za koje smo spoznali da ga moramo izvršiti.
Ana Penić, MM
*1. puta objavljeno 27. travnja 2017.
