VUKOVARU S LJUBAVLJU, 1998.

Autobus mili razorenim, avetinjskim gradom.

Visoka trava raste iz razvalina kuća i života.

Tišina, suze, šok, šapat, nevjerica.

„I tu je bila kuća“…

„I tu je bila kuća“

Tu se netko rodio, tu je netko plakao.

Tu se netko smijao, tu se netko ljubio.

Tu je netko sanjao.

Tu je bila ulica, sad je više nema.

Trava skriva tajne i krvave podrume,

A želi pričati.

Korak po korak pognute glave,

Svatko u svojoj boli korača,

Granatama izranjenim putem

Prema crkvi sv. Filipa i Jakova.

Pogled gore. Crkva?

Bol u srcu, vrisak u tišini. O Bože…?

Srušiti, ogoliti, razoriti, protjerati,

Zatrti…zatrti. Ubiti, ubijati. Ovčara.

Ubiti  i grad.

Zlo u spodobi čovjeka. Susjeda, prijatelja

Pa i „kuma“. Imaju li savjest?

Danas…Vukovar ima Nas danas i zauvijek.

Ružica Jalšovec

Iz objavljene zbirke  „Pjesmom protiv zaborava“ 2016.