Noćas protječe šesta godišnjica smrti mog dragog profesora povijesti i kasnije kućnog prijatelja – dr. Andrije Šuljaka, pa sam se tako, prisjećajući se raznih zajedničkih zgoda, sjetila i kako mi je jednom pričao o svom cimeru iz vremena bogoslovije, s kojim je dijelio duže vrijeme ne samo sobu nego i s povjerenjem svoja promišljanja, a onda se odjednom otkrilo kako je taj zapravo bio udbaš koji se školovao za svećenika samo kako bi prenosio određene informacije svojim nadređenima. Bila su to vremena kada su svećenici završavali u zatvoru doslovno ni za što, no ipak iz nekog razloga taj udbaški svećenički kandidat nije prijavio svoga cimera koji je u tajnosti posjedovao zabranjeni roman Ognjište Mile Budaka, iako je itekako znao da ga ovaj drži ispod kreveta i potajno noću vadi kako bi ga čitao.
Profesor je doslovno bio duša od čovjeka, pun poštovanja prema svakome, jedan od onih na koje se jednostavno ne možeš naljutiti, pa je, vjerujem, to bio razlog zašto se onaj suzdržao od prokazivanja. Neki su drugi zbog njegovih riječi imali velikih problema, a najveći im je krimen bio što su također čitali isti roman obiteljske tematike bez političkih konotacija, ali jer ga je napisao ministar bogoštovlja i nastave u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (koja je, gle podudarnosti, također proglašena na današnji dan 1941. god.) smatrani su državni neprijatelji.
Kad čovjek promisli o tim teškim vremenima komunističke represije koje su neke stajali doslovno svega u životu, pa i samog života, stisne mu se grlo i pita se je li doista moguće da takvi mrzitelji duhovnoga i domoljubnoga mogu biti toliko zaslijepljeni. A onda mu se još više stisne grlo kada vidi da se ista ta mržnja, nakon kraće stanke, svom svojom silinom prelijeva ponovno po našem društvu. Kao i tada, na najvećem su udaru domoljubni intelektualci i predstavnici Crkve u Hrvata.
Plenumaši s Filozofskog…
Jedan od mnoštva pokazatelja takve mržnje vidljiv je i u koncentraciji skupine neokomunističkih antifašista na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a koji su ovih dana imali potrebu organizirati nekakav plenum protiv suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu, namjerno iskrivljujući sve što se može iskriviti. Dakako s ciljem kako bi lažima nahuškali javnost i produbili već dobro okoštali animozitet prema Crkvi i vjernicima. Tako su najobičniju suradnju najprije nazvali integracijom, a kasnije i okupacijom.
No, sam dekan Filozofskog fakulteta, dr. Vlatko Previšić, jasno je u dvije rečenice, koje je, između ostaloga, izrekao u emisiji “Aktualno” Hrvatskoga katoličkoga radija, dao do znanja o kome je riječ: “Ako su to profesionalci, bukači, ili studenti koji do danas nisu diplomirali, mislim da je u tome jedan odgovor, i to nije dobro za moj fakultet, i što mi je žao. Ja sam dekan koji želi i hoće štititi interese Fakulteta, ali nikako s gledišta uskih interesa i uskih i uskogrudnih koristi.” Profesionalni bukači i četrdesetogodišnji studenti imaju svoje dobro plaćeno mjesto po kojekakvim civilnim udrugama, koje neizostavno imaju simbole crvene zvijezde i duge, i to je temeljni problem ne samo Filozofskog fakulteta nego i cijelog društva. Doista je važno pitanje koliko je na famoznom plenumu bilo studenata, a koliko ovih drugih…
S obzirom da plenum nema baš nikakvog pravnog niti bilo kakvog drugog značenja, nego je jedino po tom pitanju mjerodavan Zbor studenata, a za samu odluku o suradnji Fakultetsko vijeće, njihovo huškanje treba s prijezirom ignorirati, jer ni nije vrijedno baš nikakvog spomena. Od 7.000 studenata koliko se obrazuje na tom Fakultetu ovi bez imalo sumnje čine manjinu, pa su stoga i morali biti potpomognuti vanjskim suradnicima – neokomunističkim anitfašistima, pretplaćenima na sve prosvjede protiv svih koji drugačije misle od njih. Dovoljna je činjenica njihove nevjerodostojnosti u tome što je većina odsjeka poduprla suradnju s KBF-om, kao što to i inače čine s drugim fakultetima, jer to može biti samo na obogaćenje.
Filozofski fakultet je zapravo mlađi brat KBF-a…
No, doslovno je smiješno kako se ignorira obrazovna uloga KBF-a, kada je neupitna činjenica da je prvo sveučilište u Hrvatskoj proisteklo upravo iz crkvenih krugova, i to još davne 1396. godine, kada je u Zadru osnovana prva dominikanska visokoškolska ustanova, a koja je, gle ironije, imala niži filozofski i viši teološki studij. Ili još više, smiješno je kako se ignorira obrazovna uloga KBF-a, kada je neupitna činjenica da je najstarije sveučilište s neprekinutim djelovanjem Sveučilište u Zagrebu, utemeljeno 1669. god., i to tako što je Isusovačkoj akademiji priznat status sveučilišne ustanove, a opet je organizirano kroz niži filozofski i viši teološki studij.
Nakon ukidanja isusovačkog reda 1773., kraljica Marija Terezija tri godine poslije utemeljuje Kraljevsku akademiju znanosti, odnosno sveučilište koje u svom sastavu ima tri fakulteta: Filozofski, Bogoslovni i Pravni. Drugim riječima, i FF i KBF imaju svoje izvorište u istom filozofsko-teološkom studiju, a s obzirom da je riječ o prethodnoj crkvenoj ustanovi i s obzirom da je filozofski ipak bio niži studij, logično je zaključiti da prednost u ugledu ipak ide Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
(Tu, dakako, ne treba zanemariti ni ulogu Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, jer je on, unatoč činjenici da je osnovan tek 1989. god., također svojevrsni nasljednik Isusovačke akademije.)
Dvopredmetnost se posebno njeguje na Filozofskom fakultetu, ali valjda nije za sve i svakoga…
Osim takve nekolegijalne, neznalačke i besmislene agresije plenumaša preko koje zapravo pljuju sami po sebi, svakako je zanimljivo primijetiti kako na stranicama Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu stoji da je “1952. g. uvedeno… dvopredmetno studiranje, i od tada pa sve do danas naš fakultet s osobitom pažnjom njeguje tu dvopredmetnost”. Drugim riječima, jedan od glavnih ciljeva Filozofskog fakulteta je dvopredmetnost, ovoga puta između fakulteta, a to je jedino što se zapravo ostvaruje suradnjom s KBF-om, jednako kako to FF ostvaruje i s mnogim drugim fakultetima unutar Sveučilišta.
Iako ne znam što piše u samom nacrtu ugovora između dva fakulteta i u tom smislu dakako ostavljam mogućnost da se u njemu nešto možda i treba mijenjati, nimalo ne sumnjam da su plenumaške otrovne strjelice oko forsiranja ideje kako samo KBF može prosperirati tom suradnjom, dok Filozofski jedino može biti na gubitku najobičnije agitpropovske makinacije.
Što međusobnom suradnjom dobiva KBF, a što FF?
Sasvim je po sebi prirodno i korektno da se teolozima, pod istim uvjetima kako je to određeno sličnim ugovorima o suradnji između FF-a i drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, pruži prilika da istovremeno studiraju još jedno područje, te si time prošire mogućnost lakšeg i bržeg zaposlenja. Posve je logično tako da jedan student koji završi teologiju ili katehetiku na KBF-u i npr. hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu ima mogućnost natjecati se za radno mjesto profesora Hrvatskoga jezika kako to može npr. i onaj tko je dobio diplomu mag. edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i mag. povijesti. Ni jednom ni drugom nitko nije poklonio diplomu, nego su je zaradili studirajući isti odsjek i upravo se s istim kvalifikacijama natječu za isto radno mjesto. Tko je kvalitetniji, taj treba biti i primljen.
Priče o nepolaganju prijemnog ispita su priče za malu djecu i nisu vrijedne osvrta, ali zato svakako treba podsjetiti na riječi dekana Plavšića o bukačima-studentima FF-a koji su po stažu studija mogli tri puta doktorirati, pa je jasno kako za takve nema mjesta na tržištu rada. Osim, dakako, u kojekakvim besprizornim udrugama kojima je Rade Končar sa svojim strojobravarskim zanatom pojam intelektualne veličine.
Jasna je, dakle, dobit studenata KBF-a, ali što dobivaju studenti FF-a? Po plenumašima, baš ništa. Štoviše, oni su na gubitku. No, je li to baš tako? Vjerujem da je baš suprotno, jer me iskustvo rada u školi uči da mnoge učenike zanima teologija i da bi ju rado studirali, no nakon pomnog razmišljaja obično prevagne pragmatičnost, pa iz bojazni od nemogućnosti zaposlenja i iz razloga jer se ne vide samo kao vjeroučitelji, upišu nešto drugo. Drugim riječima, čvrsto vjerujem da bi mnogi studenti Filozofskog fakulteta vrlo rado studirali teologiju kao drugi predmet, jer je to ono što ih zanima, a prvotnom svom opredjeljenju daje intelektualni, moralni i svaki drugi smisao. Dakako, omogućuje im i da rade, ako to žele i ako u tome uspiju, kao vjeroučitelji. Prema tome, takav dvopredmetni studij je bez imalo sumnje na obostranu korist.
Ima jedan mali “problem”…
No, čini se da je začkoljica u onom uvjetu koji traži KBF, a to je župnikova preporuka i krsni list pri upisu, te kanonski mandat pri zaposlenju. Svakom studentu teologije ti su uvjeti sasvim normalni, jer je riječ o studiju koji se bazira na katoličkoj teologiji i koji ne želi fabricirati nekakve ateističke intelektualce, nego naprotiv želi izgrađivati inetelektualce vjernike, koji će kao takvi danas-sutra postati sami prenositelji evanđeoskih vrjednota, a ne nekakvih sekularističkih “vrijednosti”. Pretpostavljam da je to sasvim normalno i svakom dobronamjernom studentu Filozofskog fakulteta koji bi bio zainteresiran za studij teologije, što znači da unaprijed zna i prihvaća da je u temelju sveg teološkog govora nauk Katoličke Crkve, a ne neko općenito religiozno ili svjetonazorsko učenje bez okosnice u Evanđelju.
Svi ti vrlo razumni i sasvim uobičajeni uvjeti nisu normalni jedino plenumašima, jer bi oni vrlo rado, kao i udbaški svećenički kandidat s početka teksta, studirali teologiju, naravno s ciljem da svaku izgovorenu riječ bilo kojega profesora ili studenta teologije iskrive i potom ih prijave, progone, zatvaraju i tko zna što sve ne, ali to ne mogu jer – nemaju krsni list ili preporuku župnika.
Suradnja se ipak nastavlja ili
poziv na borbu novih sekretara SKOJ-a
Bogu hvala što su dvojica dekana – dr. Tonči Matulić s KBF-a i dr. Vlatko Previšić s FF-a, razumni ljudi koji su jasno prepoznali udbašku pozadinu plenumaša i na koju se nemaju namjeru previše obazirati, tako da se vrlo opravdano može pretpostaviti da će se suradnja između dva fakulteta ostvariti, vjerujem na obogaćenje mnogima.
No, ako se i ne ostvari, stvari ostaju kakve i jesu i nitko ništa ne gubi, ali plenumašima ostaje trajno nad glavom, kao gloguka sjena, činjenica da je Filozofski fakultet proistekao iz njima mrskih crkvenih krugova. Taj bi fakultet bez plenumaškog razaranja dakako zabljesnuo u svoj svojoj šarolikoj ljepoti, ali s tom rak-ranom biva opečaćen tek kao rasadište lijevo-liberalne ideologije. S vraćanjem u NOB i pozivanjem drugarica i drugova na borbu, kako to u maniri sedam sekretara SKOJ-a čine na presmiješnoj stranici slobodnifilozofski.com, doista su dotaknuli dno kumrovečke škole.
Nadam se da će se između onih 7.000 studenata i njihovih nastavnika naći onih koji će taj tumor znati i htjeti otkloniti, te će opet Filozofski fakultet postati ugledna članica sveučilišne i društvene zajednice. Jer u suprotnom s tim tumorom umire cijeli organizam.
