Žareće srce

FILIP NERI    21. srpnja 1515. – 26. svibnja 1595.

Čudesnom privlačnošću ljude za Boga pridobiva pitanjem: Pa, dragi prijatelji, kad ćemo početi biti dobri?

Hodao je rimskim ulicama držeći u ruci metlu od brnistre bez drška, zaustavljajući se svakih nekoliko koraka kako bi je pomirisao čineći pritom lice tako zadovoljnim kao da se radi o buketu najmirisnijih ruža a gledatelji su se grohotom smijali no bilo im je jasno kako ovaj svećenik odjeven u staru čistu odjeću nije luda i kako njegove svete ludosti uvijek govore puno ali misli kako će se ovako bolje shvatiti ili je toliko ponizan da se ne smatra vrijednim to izravno reći, dok su njegovi sljedbenici gledajući „performans“ vidjeli oživljavanje neprekidno im ponavljanih riječi kako moraju postati maleni da bi Bog u njihovu životu postao Velik.

Put
Iz Firence poslao je otac Filipa Nerija u dobi od sedamnaest godina na jug kod bogatoga strica koji nije imao djece, nadajući se kako će naslijediti imetak, ali Filip se tu nije zadržao već je jasno pokazao da do bogatstva drži koliko i do lista s obiteljskim rodoslovljem, koji mu je otac dao a on ga poderao.

Odlazi u Rim i počinje studij filozofije koji nije trajao dugo pa živi isposnički puštajući da ga vodi žar nasljedovanja Učitelja, spava po raznim crkvama i posvećenim mjestima noseći se kao redovnik u čijoj je kapuljači malo kruha a u ruci knjiga. Hodočasti po crkvama i u „spavaonice svetaca“, katakombe, gdje u samoći čitave noći moli.

Molitva je njegova puna ljubavi, „ali budući da ljubavi nikad nije dovoljno, molio je za više i za sve veću ljubav“. I Duh Sveti, kojemu se pun poniznosti molio svaki dan, odgovorio je.

„On se bez prestanka u poniznosti odanosti trudio da ga uvijek vodi Sveti Duh. Katkad je pridobivao srca ljudi svojom osobnom privlačnošću, ali često i snagom svojih nadnaravnih darova. Molio je, drhtao, plakao; čitao je i šaljive knjige i padao u ekstazu; prema mladićima je znao biti nježan, ali ih i ošamariti ako je to smatrao potrebnim; pripovijedao je vesele priče, ali i nabrajao ljudima sve njihove grijehe još prije nego su se ispovjedili. Za njega nije nikada nitko znao što će učiniti; ali bilo je malo ljudi koji su mogli odoljeti neobičnom spoju njegove ljubaznosti i moći njegove molitve.“

Duhovi
I to kako! U katakombama na Duhove 1544. „vidio je Filip kako mu iznenada u usta ulijeće plamena kugla, a zatim osjetio kako mu se grudi naglo šire. Osjećaj unutarnje vatre bio je toliko snažan da se bacio na zemlju i uzviknuo: “Dosta, Gospodine, dosta – ne mogu više podnijeti!“

Novo je srce širilo potom vanrednu toplinu pa je i zimi bio otkopčan a prozori njegove sobe otvoreni. Radi Krista sve više je ostavljao Krista, odnosno od molitve išao djelima ljubavi. U bolnici Svetoga Jakova, „za siromašne i neizlječive bolesnike“, mete bolesničke dvorane, pere suđe i bolesnike, najjadnije hrani i s njima razgovara često ih privijajući na srce i liječeći njegovom vatrom. Brine i za siročad, zarobljenike i siromahe svake vrste, i poslušan duhovnikovoj preporuci u tridesetšestoj postaje svećenikom.

Čudesnom privlačnošću ljude za Boga pridobiva pitanjem: Pa, dragi prijatelji, kad ćemo početi biti dobri?, i Rimljani mu se, dobrodošli u svako doba dana i noći, slijevaju na ispovijed. Znajući da mnogi grijesi nastaju zbog besposlice traži način kako nečim korisnim zaposliti mnoštvo dolazeće mladosti te nastaje oratorij jer kaže kako „ništa ne pomaže čovjeku više od molitve“.

Prostor
Uz molitvene vježbe te često primanje sakramenata srž oratorija čine svakodnevne propovijedi o temama morala, života svetaca i povijesti Crkve. Uči ih moliti kratke molitve, koje se mogu uputiti u svako doba i u svim situacijama, a soba mu ubrzo postaje pretijesnom za sve koji žele čuti kako govori o Kraljevstvu Božjem „sa svim srcem i mnogo ljubavi, ali na toliko jednostavan način da su nazočni bili oduševljeni“. Iskustvo prenosi toplo a kod molitve srce bi mu „počelo lupati poput udaraca čekića“ te je sve „u sobi podrhtavalo“.

Liječnici su se čudili fenomenu njegova srca i povrh njega oteklini veličine šake. Vidjevši podignuta rebra, mislili su kako ima tumor te su mu nakon smrti otvorili grudi kako bi to objasnili jer je svoje Duhove pomno skrivao i o tomu se saznalo tek poslije njegove smrti. „Dok je srce bilo znatno veće od normalnog, a žila kucavica isto tako dvostruko veća“, rebra su mu bila slomljena i u luku savinuta prema gore a kosti odvojene od hrskavice. Bilo je to „Božje sredstvo da se srce pri svom žestokom lupanju ne bi ozlijedilo udarajući o tvrda rebra“ te je mogao doživjeti starost i biti „svjetlo nadnaravno usred Rima“.

Središte susreta je Pismo, osobito Ivanovo evanđelje, i poučavanje kako „usred mnoštva ljudi možemo biti na putu k savršenosti“. Potiče dijalog koji ostavlja „prostora Svetom Duhu da stavlja svoju snagu u usta govornika“. Oko drugoga apostola Rima, Filipa Dobrog, kojega je Duh Sveti u renesansno raskalašenom gradu učinio svojim snažnim sredstvom, iz godine u godinu kupi se sve više ljudi te će ga u hodočašća rimskim crkvama i izlete u prirodu slijediti tisuće, a neobičnostima i glazbom velikih glazbenika on će im donositi radost.

Premda je svima koji ga trebaju na raspolaganju uvijek, do kraja života posvećen je progonjenima, obespravljenima, „hereticima“, manjinama i osuđenicima. Ostaje i čovjek samoće koji svijet gleda Božjim očima, koje osim ljubavi i dobrote svaku titulu i svako postignuće gledaju kroz prah i pepeo. Onaj koji je odbijao kardinalski šešir, koji je pred smrt spalio sve svoje zapise, svojim ustanovama ostavlja „samo“ obiteljski duh i veze ljubavi a svakoj kući samoupravu s punom slobodom i jednakošću svih. Zajednica koja izgubi ljubav, izgubila je sve.

Dvaput ga je „češljala“ inkvizicija a jednom mu nakratko čak zabranjuje ispovijedati. Optužen je da 
osniva sektu i širi „Luterovu kugu“ jer je poticao pjevanje pohvala na narodnomu jeziku i nagovore laika u crkvama. Neki mu ljubomorni prelati predbacuju i oholost i taštinu susrećući ga na ulici u hodočašćima s njegovom raznolikom, velikom i veselom pratnjom, a znalo se i kako poštuje buntovnoga Savonarolu, koji je u Firenci 17 godina prije njegova rođenja spaljen, da ima knjige njegovih propovijedi i sliku na zidu svoje sobe na kojoj mu je na glavi sam nacrtao aureolu. No Filip je poslušan i vjerujući kako će ljubav koju sije u srca donijeti ploda djeluje od Savonarole sasvim drugačije.

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 26. svibnja 2015.