ZAŠTITNICA UDOVICA I SIROČADI
foto: slideshare.net
Sjećam se… Godina je 1992. U našem malom mjestu, svega nekoliko kilometatra od Drave, živimo od danas do sutra, jer nikada nismo sigurni hoće li mjesta uz južnu obalu Drave biti granatirana iz okupirane Baranje, iz koje su protjerani svi Hrvati. Oni su sad prognanici izgubljeni, jadni i očajni, željni da se što prije vrate svojim kućama, a djeca svojim školama i školskim prijateljima.
Već je travanj i svi živimo u neizvjesnosti. I nastavnici i učenici i njihovi roditelji željni su prave škole – nastave, velikog odmora, domaćih zadaća. Na neponovljiv način – učenici i nastavnici nedostaju jedni drugima… Lijepo je proljetno jutro i šapatom, od usta do usta doznajemo da danas hrvatski branitelji odlaze preko Drave sa zadatkom da oslobode Baranju… Majke, sestre, supruge naših mladih vojnika znaju kamo im braća, muževi i sinovi odlaze, upućene su u sve, i tjeskoba im grči i tijelo i dušu. U svojim kućama sjede i mole krunice, zazivaju Majku Božju i preporučuju joj svoju djecu. I kad je s druge strane Drave pucnjava utihnula, kad smo mislili da je Baranja oslobođena, doznajemo da je došla naredba iz zapovjedništva HV – da se akcija prekida. Umjesto radosti prognanih Hrvata iz Baranje, nastaje još veća tuga i bol u obiteljima. Naši branitelji, naši bivši učenici, mladići, mladi očevi, sinovi i muževi koji su sad u Baranji i zadatak im je stvoriti uvjete da se prognani Hrvati slobodno vrate svojim kućama i nastave živjeti svojim normalnim životom; da djeca nastave školsku godinu s gradivom koje nisu dovršili, da uđu u svoje učionice i ponovno sretnu svoje školske prijatelje da se vrate svojim obteljskim kućama i nastave živjeti tamo odakle su protjerani 1991, sad je nemoguće. „Visoka politika“, čujemo, neke odluke iz Zagreba su stigle – da se mora prekinuti svaka vojna aktivnost HV. Naši su branitelji morali prekinuti sve – i vratiti se svojim kućama, svom gradiću i svojim obiteljima. Cijelo mjesto utonulo je u tugu, beznađe i očaj.
Jer – 15branitelja je poginulo, a 77 ih je ranjeno… Bolno i prebolno. Pokopani su uz sve vojne počasti, a misu, zadušnicu predvodio je mons. Ćiril Kos, biskup đakovaćki i srijemski, i sam – iz ovoga kraja.
Na nedjeljoj misi, ali i na večernoj misi tijekom tjedna u župskoj crkvi viđam majke, supruge, sestre, djecu poginulih hrvatskih vojnika, naših bivših učenika. Bol i tuga slamaju srca. Uz mlade udovice su njihova malodobna djeca… Sva lica su blijeda, zgrčena od boli. Ovo je pravi Križni put hrvatskog čovjeka, hrvatske obitelji, a mi, koji smo im bliski, ne možemo s njima ni razgovarati. Suze govore umjesto riječi… Vidjeti mlade žene s dječicom kako se bore da prežive samo taj dan – prebolno je. To su mlade supruge i djeca naših učenika koji su poginuli i za mene, i za moju slobodu. Svaki dan svi postajemo toga svjesniji, i zbog toga – tužniji.
Predlažem župniku da nešto učini za te mlade žene i njihovu djecu, ali ne dobivam nikakva odgovora… Ni kapelan ništa ne može… Žalosna, ali ne i obeshrabrena odlazim u Crveni križ i molim osoblje da mi dopuste organizirati duhovnu obnovu za udovice hrvatskih branitelja u njihovim prostorijama. Svi su zaposlenici ovom idejom oduševljeni: „Pa neka dođu!! Mi te žene poznamo… Svaki dan nam dolaze s nekom molbom, i željne utjehe. Znate da smo mi uvijek raspoloženi za svako dobro djelo. Dovedite svećenika, mi vam dajemo prostor i zakusku poslije programa, a Vi organizirajte susret i misu, i štogod hoćete.“ govore mi. I tako… Odlazim u Osijek i zamolim mladog kapelana župe sv.Petra i Pavla, osječke katedrale, vlč. Ivana Jurića da dođe u naše malo mjesto i u prostorijama Crvenog križa održi duhovnu obnovu za udovice poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, i ispovjedi ih, kao i osoblje Crvenog križa, ako to žele.
On je to rado prihvatio i došao. Održao je nadahnutu propovijed o udovici, jer i Isusova Majka je bila udovica. Bilo je potresno vidjeti mlade žene kako pažljivo slušaju, neke tiho plaču, a u krilu su im naslonjena djeca, koja su izgubila oca. Djelatnici Crvenog križa počastili su nas sokovima, keksićima, kavom i čajem… Ove su žene, supruge poginulih branitelja sad otvorile dušu i srce, jer su našle nekoga tko će ih saslušati i razumjeti, imati strpljenja s njima. Vlč. Jurić bio je zahvalan slušatelj i tješitelj. I one i njihova djeca zaželjele su još takvih susreta… Slijedeća duhovna obnova za njih bila je u Osijeku, i to u isusovačkoj kapeli, zahvaljujući razumijevanju i dobroti p. Pere Mijića Barišića, koji je tek došao u Osijek. Udruga dragovoljaca Domovinskog rata darovala im je besplatno svoj autobus za odlazak u Osijek. Svi koje sam zamolila za bilo koju uslugu u vezi s ovom duhovnom obnovom bili su sretni što mogu učiniti nešto lijepo, dobro i plemenito, i tako pomoći suprugama i majkama hrabrih vojnika, sinova i očeva, koji su za svoju domovinu dali najdrgocjenije što su imali – svoje živote.
Slijedećih mjeseci ova je duhovna obnova organizirana u Osijeku. U Svetištu Srca Isusova, gdje je uvijek bilo i nekoliko svećenika koji su ih mogli i ispovjediti, donijeti njihovim dušama mir, saslušati njihove bolne priče i tako ih pripremiti za sudjelovanje na večernjoj misi, koja je vrijedila i za misu sutrašnje nedjelje.
Danas su udovice hrvatskih branitelja već starije žene, i za njihove potrebe brinu se njihova djeca i Ministarstvo hrvatskih branitelja. Nažalost, još uvijek među nama ima onih koji ismijavaju i Domovinski rat, i preživjele branitelje, dok neki i danas misle da je Domovinski rat – bio velika povijesna pogreška.
*****
Sjećam se… Prije nekoliko godina, u nekadašnjem Domu JNA, u Osijeku, danas Domu hrvatske vojske bila je svečana akademija i misa povodm proglašenja sv.Leopolda Mandića zaštitnikom postrojbe HV koja će ovdje boraviti…
Ova zgrada bila je mjesto okupljanja i djelovanja elitnih oficira JNA… U ovoj dvorani bili smo primani u Savez omladine Jugoslavije, prisustvovali Danu Armije i Danu škole naše gimnazije.
*****
Duh Sveti je zaista, zaista duhovit! Sv.Leopold Bogdan Mandić, redovnik, kapucin, krhke tjelesne građe, slabog zdravlja, popularni hrvatski svetac – koji nikada ne bi bio ni primljen u vojsku – zaštitnik je postrojbe Hrvatske vojske, koja boravi u ovom Domu… Ali, to nije kraj duhovitosti Duha Svetoga i Gospe, „kraljice Hrvata“. Iza velike i službene zgrade Doma hrvatske vojske, nalazi se manja zgrada, u kojoj je, kadgod je boravio u Osijeku, odsjedao Drug Tito. Danas je to boravište vojnog kapelana HV, i kapela, u kojoj se časti Gospa Lurdska, „kraljica Hrvata“ i zaštitnica HV-a.
Gospa, Isusova Majka „kraljica Hrvata“ sada je i službeno – utočište udovica i djece poginulih hrvatskih branitelja, istinska zaštita udovica i siročadi.
Ana Penić, MM
