ZAUVIJEK MLADI
50. godina Svjetovnog instituta Obitelj Malih Marija
Na početku Sinode o mladima, u listopadu 2018. papa Franjo je pozdravio sve sudionike izjavom da su oni „forever young“, zauvijek mladi, jer je Isus, Riječ Očeva, „zauvijek mlad“, što su svi mogli razumjeti. „Forever young“ je, naime, naslov pop pjesme koja je mladima sa svih strana svijeta poznata i bliska. Isus je zaista Učitelj „forever young“, i svakoj mladoj generaciji, pa i ovoj. Njegova Riječ i je put u vječnu mladost i radost neumrle duše. Ovaj Papin nagovor bio je povod nadbiskupu Philadelphije, kapucinu, Charlesu Chaputu, da kaže slijedeće:
„U stvarnom životu mladi su često produkt svoje dobi, te vremena koji ih uokviruje u riječi: ljubav, samopouzdanje, svjesnost o sebi, svjedočenja svojih roditelja i učitelja, ali još više – mladi su produkt kulture koja je danas oboje – i iznimno atraktivna i privlačna, ali i – bezbožna“.
„Bogata društva suvremenog, zapadnog svijeta koji sami sebi laskaju da su „napredna“ i „razvijena“ zapravo su u svojoj humanosti – nerazvijena i nezrela“, nastavlja nadbiskup Chaput.
„Naši suvremenici iz bogatog i naprednog svijeta, danas u srednjoj i starijoj životnoj dobi „zamrznuti su u moralnoj adolescenciji“ koju su sami izabrali i žele je nametnuti svima, pogotovo mladim katolicima u cijelom svijetu. Oni nikada nisu emocionalno sazreli i iz te činjenice dolaze mnoga zla koja su tijekom ovih godina pogodila i Katoličku Crkvu u tim zemljama“, objašnjava nadbiskup Chaput.
U posljednjih nekoliko dana i Papa emeritus, Benedikt XVI. piše da zla koja su Crkvu i svijet zadesila danas – urušavanje morala na području spolnosti, imaju korijen u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kulminirala je 1968. i daje ime cijeloj jednoj epohi u kulturi i svjetonazoru. Stvaratelji te kulture poznati su kao „šezdesetosmaši“.
– – – – –
1968. godina se danas proučava na svim sveučilištima, jer je bitna za razumijevanje suvremenog svijeta. Vrijednosni sustav „šezdesetosmaša“ koji nam se danas nameće, je posvemašnje odbacivanje moralnog i obiteljskog nauka kršćanstva, naročito Katoličke Crkve. Plodove te kulture osjećamo i mi u Hrvatskoj.
„Šezdesetosmaši“, „djeca cvijeća“, „sudionici“ „seksualne revolucije“(i papa emeritus upotrebljava ovaj izraz), tada mladi ljudi, bili su buntovni kreatori zapadnoeuropske i sjevernoameričke kulture, a u Južnoj Americi mladima je bio idol komunistički revolucionar Che Gevara, a i danas je popularan među „salonskim“ ljevičarima, djeci oficira bivše Jugoslavenske Narodne Armije. Danas su to ljudi u šezdesetima i sedamsedestima, i kreatori ne samo kulture, nego sustava vrijednosti i cijelog spektra „moralnih preobrazbi“ kršćanskog sustava vrijednosti, a poznati su kao „zeleni“, „globalisti“, „progresisti“ vrlo agresivni u borbi za ljudska prava LGBTQ zajednica, prava na pobačaj, izbjeglička (u prvom redu muslimanska) i druga „manjinska prava“. U isto vrijeme moralni nauk Katoličke Crkve ne mogu smisliti „ni nacrtanog!“ Prema katolicima su izričito netolerantni i agresivni! U Hrvatskoj ih prepoznajemo i kao mrzitelje svega bogoljubnog, domoljubnog i – katoličkog… Zanimljivo… postoji izraz „katolibani“, ali ne i „kršćanolibani“.
1968. godina iznimna je godina u 20.stoljeću.
Oblikovala je suvremenu kulturu, svjetonazor i svakodnevni život po svem svijetu… Njezine kulturološke plodove vidimo i u svojoj kući. Koliko žena ulicama bilo kojeg grada i sela u Hrvatskoj danas hoda u haljinama? Rijetke su. Iz toga vremena uzeli smo ne samo način odijevanja, nego i rječnik. U hrvatskom jeziku nemamo izraz za „bitlsicu“, „rolku“, „traperice“, „levisice“, „farmerice“, „top – listu“, „tajice“. Svi su ti pojmovi došli s rock glazbom i kulturom „šezdesetih“ iz engleskog jezika i ušle su u svakodnevni jezik tadašnjih mladih ljudi. Kako su oni starili, tako su donosili i svoje mladenačke navike, način odijevanja i vrijednosti. Posljedice u životu njihove djece vrlo bolno osjećamo: predbračna, bračna i izvanbračna čistoća, kako ih tumači Katekizam Katoličke Crkve, većini mladih ljudi danas je „katolibanski“, „arhaičan“, gotovo „skandalozan“. Taj mentalitet nam kao rezultat donosi – svaki treći razvedeni brak, i sve brojniju nesretnu djecu u krhkim i lomnim obiteljima, s drugim tatom ili mamom, braćom i sestrama, koji to zapravo nisu. U nekim razredima danas nema ni jednog djeteta čiji su roditelji zajedno. Djeca i mladi ljudi emotivno su sve krhkiji i teže usvajaju nauk Crkve, iako većina njih pohađa vjeronauk u školi, ali ga ne usvajaju kao svoj životni stav… Ne usvajaju ga ni njihovi roditelji, iako su i oni, danas u tridesetim godinama, u velikom broju pohađali katolički vjeronauk.
I u svijetu danas politiku, humane znanosti, a pogotovo kulturu i medije vode – djeca i unuci – „šezdesetosmaša“, a sve je to uzrokovalo i krizu u Crkvi.
„Kriza koja je zahvatila i Katoličku Crkvu najveća je od vremena Luthera, i još je opasnija, jer se nauk Crkve urušava iznutra“, rekao je engleski kardinal Nichols prošle godine, a citirao ga je splitski nadbiskup BARIŠIĆ na seminaru o razlučivanju zvanja, održanog u Šibeniku uoči rimske Sinode o mladima. To je duh o kojem je nadbiskup Philadelphije Charles Chaput govorio na na Sinodi… Vodeći ljudi Crkve zapadnoeuropskog „kulturnog kruga“ i s ove i s one strane Atlantika „zamrznuti su u adoloscenciji“ i svoju emocionalnu površnost žele nametnuti cijelom svijetu. To je generacija ljudi koji nisu prošle katarzu progona, javnog ponižavanja, boli, pustinje, križa, trnove krune, iskustvo duhovnog „otirača“ o koji svatko može obrisati noge na putu osobne ambicije; agoniju, tjelesno ili duhovno mučeništvo do smrti, kao toliki kršćani, a pogotovo katolici (kardinal Stepinac, brojni svećenici i laici) u zemljama „iza željezne zavjese“ (1945. – 1990.). Upravo zato nisu doživjeli ni sjaj ljepote i unutarnje slobode koju daje Evanđelje i pobjeda Uskrsnuloga! Oni nikada nisu osjetili nepobjedivu ljepotu mira i radosti onih što su unatoč svemu mirni i postojani, kao prorok Izaija, koji kaže „lica svoga ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja“ (Iz, 5-7.) Jer, tek osobno prihvaćena Isusova Muka, prezir, svakodnevna poniženja, agonija, križ, progon i smrt jedina su staza Njegova, ali i našeg osobnog uskrsnuća, pobjede i radosti biti s Isusom, koji uoči svoje Muke govori učenicima: “…da moja radost bude u vama, i da vaša radost bude potpuna“ (Iv. 15, 11).
Onkraj svega navedenog, 1968. u Hrvatskoj i u Osijeku, ima poseban i jedinstven šarm… Jer te je godine – Osječanin, Franjo Šeper postao prefektom Kongregacije za nauk vjere, i posjetio je svoj rodni grad; te je godine objavljen prijevod cijele Biblije, prvi nakon II. svjetskog rata, a Biblija je tiskana u Osijeku… Te je godine počelo slavljenje studentske mise u „osječkoj katedrali“ nedjeljom u 11.30 i otvoren je prvi studentski dom; tih je godina u Osijeku ustanovljeno nekoliko novih župa, i počela gradnja novih crkava na periferiji grada… Te je godine sveti mali kapucin Leopold Mandić dobio buduću župu u predgrađu Osijeka, a u kapucinskom samostanu reljef, pred kojim se i danas pripremamo za ispovijed.
Osijek je tada doživljavao svoje zlatne godine… Mladi su Osječani mogli ići na ples u Radnički dom subotom (od 18-21h), HNK je izvodio vrlo bogat kulturni program, u gradu je bilo pet kinodvorana. Osijek je bio miran i lijep „grad po mjeri čovjeka“ kako ga je nazvao najmlađi osječki ratni gradonačelnik, Zlatko Kramarić. Srednjoškolci i studenti svoj dan su završavali šetnjom „na korzu“, tj. uz i niz Kapucinsku ulicu (od 19 – 21h). Obitelji su bile stabilne, a roditelji su radili u brojnim tvornicama od kojih su do danas opstale samo „Kandit“ i „Saponia“… Većina gimnazijalaca odlazila je na studij u Zagreb, a u Osijek su dolazili studenti iz okolnih mjesta, te Hrvati iz BiH. Naravno, na rukovodeća radna mjesta bilo gdje, unatoč sjajnom osobnom uspjehu i kvaliteti, nisu mogle doći osobe – praktični vjernici bilo koje vjerske zajednice. Osječki katolici su voljeli svoju Crkvu, dolazili na misu i kupovali katolički tisak. Pa ipak, bilo je mladića i još više djevojaka, koji su osjećali da sve to nije dovoljno! Srce je tražilo puninu! Nešto bitno je nedostajalo! Duša je bila žedna Boga živoga kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps. 63).
Kapucinska crkva bila je duhovno srce Osijeka
Kapucini su bili poznati kao pučki misionari, i vjernici su „svoje kapucine“ osobno poznavali, pa su rado k njima dolazili iz okolnih sela, pogotovo na pobožnost Prvih petaka. Tu su se redovito ispovjedali, i pribivali misi. U samostanu je bila Serafska škola, u kojoj su redovnici bili profesori, pa je uvijek nekoliko njih bilo u ispovjedaonici. S druge strane – kapucin Tomislav Šagi Bunić je na na II. Vatikanskom koncilu bio teolog kardinala Šepera i – ponos svoje subraće. U njihovoj se crkvi osjećao „duh Koncila“ više nego igdje drugdje u gradu. Tu su organizirane vrlo popularne „Koncilske tribine“ na kojima su govorili istaknuti bibličari i teolozi koji su tumačili što je novo donio Koncil. Bliski prijatelj kapucina i suradnik u organizaciji tih Tribina bio je vlč. Ivan Šešo, mladi kapelan u „katedrali“, rođeni Osječanin, veoma omiljen među mladima. Tu je živio i o. Donat Kranjec, profesor matematike i fizike u njihovoj školi, učitelj novaka, vrsni i traženi ispovjednik; tu je svakodnevno na misu dolazila – gospođa Elizabeta Kulundžić, teta Elza.
Pater Donat i teta Elza oko sebe su okupljali mnoge mlade djevojke i vodili ih putem kršćanske svetosti. Bili su sjajna ekipa, „dvojac“ jednostavnog kapucina i jake žene!
Organizirali su tjedne duhovne nagovore za djevojke, poticali ih na redovitu ispovijed, na svakodnevnu misu, na razmatranje, te čitanje duhovnog „štiva“, i knjiga koje su bile vrlo rijetke, i teta Elza ih je rado posuđivala. Mnoge su djevojke išle na duhovni razgovor u njen stan na Vukovarskoj cesti 44. Druženje djevojaka nastavljalo se i nakon mise. Bila je to oaza radosti, smijeha, duhovnih poticaja, dobrote, suradnje, opuštenosti i istinskog prijateljstva, od kojih mnoga i danas postoje – putem „Facebooka.“ Poslije mise su se druženja često nastavila u pjevaonici samostanskog zbora. Tu su se proslavljali imendani, diplome, crkveni blagdani, ili – jednostavno se ovdje došlo zato što je vani bilo hladno, kišovito, vjetrovito. Tu su se redovito pjevale lijepe crkvene pjesme, duhovne šansone, hrvatske popijevke. Bilo je to prekrasno druženje s Isusom u srcu i prijateljicama oko sebe.
Teta Elza
Za djevojke su Teta Elza i p. Donat bili Božji dar. Njima se moglo vjerovati, patru u ispovjedaonici, teti Elzi u osobnom razgovoru; mogle su joj se povjeriti najintimnije misli i poteškoće, ali osobni i obiteljski problemi. Oboje su imali, danas bismo rekli, „dar slušanja i razlučivanja duhova“. Djevojke su se tu osjećale prihvaćene, poštovane, sigurne i kreativne…
Kad danas, „u retrovizoru“ gledamo sav njihov odgojni rad, ostajemo – zadivljeni. Znali su prepoznati dušu i duhovne potrebe osobe „na prvi pogled“. Gledano iz našeg vremena, nevjerojatno je, koliko su njihove duhovne kćeri, psalmist bi rekao „preskakale zidine“ svih socijalnih, nacionalnih i generacijskih razlika. Svaka se djevojka osjećala prihvaćeno, poštovano i – korisno! Možemo reći da su p.Donat i teta Elza u Osijeku bili prethodnicom „volontiranja“ i „Caritasa“, jer su djevojke posjećivale bolesnike, siromašne obitelji, spremale njihove stanove (danas to radi udruga „Veronikin rubac“, čija je osnivateljica, gospođa Marija Šešo, također bila bliska teti Elzi), te slale pakete s hranom i odjećom siromašnim katoličkim obiteljima na Kosovo. Sve razlike – osvijetljene duhom Evanđelja, primjerom Majke Božje i ljubavlju Euharistijskog Isusa – jednostavno su nestajale… Na duhovnim vježbama 1969. djevojke su molile za američke astronaute tijekom prvog spuštanja na Mjesec i njihov sretan povratak na Zemlju.
U osječkim župnim zajednicama nešto takvo za djevojke, ali ni za mladiće – jednostavno nije postojalo! Nije čudo da su i dečki koji su dolazili kapucinima na misu željeli da im teta Elza organizira duhovne vježbe negdje izvan Osijeka, što, nažalost, nikada nije realizirano. Među mladićima koji su željeli suradnju s tetom Elzom bio je i Ivan Štark, mladi katolički intelektualac, po kojemu se danas zove škola za djecu s posebnim potrebama.
Piše: Ana Penić, MM
