Zdušna Očeva kći

LUJZA DE MARILLAC 12. kolovoza 1591. – 15. ožujka 1660.

U viđenju je vidjela i sestre koje će kao i ona učiniti zavjete te pomagati bližnjima izvan samostana

Vinko Paulski dovodi djecu Lujzi de Marillac

Promatram je već deset godina kao naravno mrtvu: vidjevši je rekao bih kao da je izišla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha – pisao je 1647. sveti Vinko Paulski o Lujzi de Marillac, koja je blaženom proglašena 1920., a svetom 1934., da bi Dobri Ivan XXIII. 1960. pod zaštitu joj stavio socijalne radnike te je tako njezin duhovni lik ispod tristoljetne prašine izronio u punom sjaju.

Nezakonita
Premda se stoljećima mislilo „da je dinamični Vinko Paulski slabu ženu učinio automatom – poslušnim, poniznim i bez ikakvog osobnog mišljenja – da bi njime izvršio svoje namisli vršenja djelotvorne kršanske ljubavi“, istina je kako su u ženskomu redovništvu zajedno, u duhu Vinkove rečenice kako će nas nahraniti samo onaj kruh koji smo dali drugima, započeli obrat koji će otrti more suza ublaživši silne boli unoseći u svijetu neispunjenih snova u očajna i tamna srca svjetlo i nadu.

Rođena kao nezakonito dijete parlamentarnoga savjetnika Luja de Marillaca, Lujza je s tri godine poslana u školu u dominikanski kraljevski samostan nedaleko Pariza gdje će dobiti izvrsno obrazovanje i uvid u bogatstvo života u Bogu. Otac joj umire kada je imala trinaest te joj skrbnikom postaje stric koji je šalje u internat pa će se i tu spremati za svoj budući poziv naučivši mnoge praktične stvari. S dvadeset je htjela u samostan ali je odbijena zbog krhkoga zdravlja. No loše zdravlje nije bila njena najveća muka već joj je, kako u mladosti nije imala dom ni obitelj, trpljenje dolazilo od osjećaja manje vrijednosti, napuštenosti i krivnje.

Stric joj je 1613. ugovorio brak s Antunom Le Grasom, tajnikom kraljice Marije de Medici. U braku je dvanaest godina i dobiva sina Mihaela Antuna, koji će joj nakon Antunove smrti od tuberkuloze zadavati brige sve dok se nije oženio. Mislila je kako je muževa bolest i s njom povezani novčani problemi Božja kazna što nije izvršila zavjet o odlasku u samostan te se pitala treba li ga ostaviti kako bi ispunila zavjet.

Bog, koji mi je darovao tolike milosti, doveo me je do spoznaje da je njegova sveta volja bila ići prema njemu križnim putem. U svojoj je dobroti odlučio obilježiti me time još od mog rođenja. Ni u kojem životnom razdoblju nije me ostavio bez trpljenja.

Ali duše od Boga izabrane posebno su određene da trpe. Za njih je to tako slatka i ugodna povlastica da bi, smatrajući ljubav i trpljenje jednakima, radije umrle nego izbjegle trpljenje.

 

Na Duhove 1623. u crkvi Saint Nicholas des Champs ima viziju kako će doći vrijeme kada će „moći zavjetovati siromaštvo, čistoću i poslušnost“ te da treba ostati s mužem. U viđenju je vidjela i sestre koje će kao i ona učiniti zavjete te pomagati bližnjima izvan samostana, ali joj je to bilo čudno jer su tadašnje redovnice bile u strogoj izoliranosti.

Desna ruka
Vinka Paulskoga, koji je diljem Francuske osnivao Bratovštine kršćanske ljubavi udruživanjem župljana s ciljem ublažavanja bijede najsiromašnijih, utemeljujući također i Gospođe kršćanske ljubavi – udrugu bogatih žena koje su služile siromasima, upoznaje 1624. i u razgovorima s njim pomalo shvaća Božju volju za svoj život. Vinko je u svojoj viziji služenja siromasima zahtijevao blagost, poštovanje, vjernost i iskrenost, vjerujući Bogu kako su siromasi sam Krist a „Lujzinom je pomoću ta vizija postala stvarnost“, jer onoj koja je već sebi rekla kako će pokušati „nikad ne biti besposlena“ od 1629. pomalo povjerava nadgledanje utemeljenih ustanova. Od 1633. u svojoj kući prima mlade žene sa sela osnivajući bitno drugačiju zajednicu. Njezine kćeri nisu polagale doživotne zavjete te tako formalno niti bile redovnice, već jednostavne osobne godišnje zavjete, uključujući i onaj o služenju siromasima. Dotadašnje redovnice dolazile su iz bogatih obitelji i boravile u klauzuri, a „kada su seljačke kćeri iz okolice Pariza krenule u zapuštene četvrti Pariza, bila je to prava senzacija, novost za koju su mnogi prognozirali da neće biti duga vijeka.“

Ne uznemirujte se ako stvari kroz dulje vrijeme nisu onakve kakvima biste vi željeli. Učinite onoliko koliko možete, ali vrlo mirno i staloženo da biste u svom životu dali mjesta Božjem
vodstvu. Ne brinite se za ostalo.

Kazano mi je da je sestra Marta toliko debela da se ne može prepoznati. Moj Bože! Plašim se mjestā u kojima su osobe našeg poziva previše opuštene. Vodite računa molim vas, moja sestro, da se ona zaposli, i to na teškim poslovima, najtežima što bude mogla.

Ti sve želiš privući sebi. Nauči nas da te riječi istinski razumijemo. Pripadamo li tebi, ne možemo više pripadati sebi. Vjerujemo li da smo Tvoji, zar ne bi bilo krađom imati koristi od sebe te živjeti makar i malo odstupajući od pravila čiste ljubavi kojima si nas naučio dok si boravio na zemlji?

O, koliko je istinito da će duše koje Boga traže pronaći ga svugdje, ali posebno u siromasima!

– Vaši su samostani kuće siromaha i ona kuća u kojoj prebiva vaša poglavarica. Vaša je ćelija iznajmljena soba, vaša kapelica župna crkva, klaustar ulice grada, klauzura poslušnost. Obvezne ste ići samo u kuće bolesnika ili na mjesta koja su nužna da biste im služile, ni na koje drugo mjesto. Vaša je rešetka strah Božji, vaš veo sveta čednost. Nijednim se drugim oblikom zavjetovanja nećete koristiti da biste osigurale svoje zvanje osim trajnim pouzdanjem u božansku providnost, osim predanjem Bogu svega što jeste i svoga služenja osobama siromaha – ukratko je život zajednice skicirao suosnivač Vinko Paulski.

Kćeri kršćanske ljubavi stoga su obavezne još više od redovnica nastojati oko svetosti… Naše zvanje službenica siromaha upućuje nas da djelujemo s blagošću, poniznošću i strpljivošću koje drugima dajemo. Moramo poštivati i častiti svakoga: siromahe, zato što su udovi Isusa Krista i naši gospodara, i bogataše – ne bi li nam providjeli sredstva kojima ćemo činiti dobro siromasima.

Sestre služe u bolnicama, brinu o nahočadi kojih je u Parizu sedamnaestoga stoljeća godišnje na ulicama i pred crkvama napušteno između tristo i četiristo, posjećuju zatvorenike što kao robovi služe na galijama, otvaraju škole za nepismene siromašne djevojčice, osnivaju domove za siromašne starije osobe i nakon utemeljiteljičine smrti vjerne njezinoj duhovnoj oporuci darovanoj na samrtnoj postelji:
– Moje drage sestre, i dalje molim Božji blagoslov za vas, neka vam udijeli milost ustrajnosti u zvanju da biste Mu služile onako kako On od vas traži. Dobro se pobrinite za siromahe. Iznad svega, živite zajedno u velikom jedinstvu i srdačnosti, ljubite jedna drugu nasljedujući jedinstvo i život našega Gospodina.
Žarko molite Blaženu Djevicu da vam bude jedina Majka.

 Nemojte zaboravljati našu praksu koju svugdje njegujemo – moramo raditi kako bismo zasluživali sredstva za život. Odnedavno imamo naše sestre i u blizini Meluna. Oh! Neka se ne štede! Bog nas nije oslobodio brige da zaslužujemo svoj kruh življenjem u komoditetu, nego da posve zdušno radimo po primjeru Njegova Sina.

Lujza de Marillac, udova gospodina Le Grasa, tajnika Kraljice, majke Kraljeve, vrlo ponizno podnosi ovu zamolbu gospodinu des Rochesu, rektoru crkve Notre Dame u Parizu te mu daje na znanje da velik broj siromaha, koji se mogu vidjeti u predgrađu Saint-Denis, potiče njezinu želju da se pobrine za njihovu naobrazbu. Ukoliko siromašne djevojčice, koje su među njima, ostanu neobrazovane, bojati nam se da će neznanje za njih biti štetno jer učinit će ih nesposobnima primiti milost Božju za svoje spasenje. Ukoliko se, gospodine, složite da gore spomenutoj moliteljici na slavu Božju date dopuštenje koje se u takvim slučajevima zahtijeva, time dopuštajući siromasima da svoju djecu slobodno i besplatno šalju u škole gdje ih bogatiji neće ometati – jer bogati ne žele da oni koji podučavaju njihovu djecu slobodno prihvate i siromašnu – te duše, otkupljene krvlju Sina Božjega, sigurno će moliti za vas, gospodine, u vremenu i u vječnosti.

*1. puta objavljeno 15. ožujka 2015.