Želim ići za Isusom, ali kako?
ISUS SAM ODGOVARA
Isusovo javno djelovanje, riječi i čudesna djela koja je činio, privlačilo je silno mnoštvo ljudi koji su ga slušali, promatrali što čini. Ljudi su naprosto htjeli biti blizu njega. Nešto ih je privlačilo. Njegova pouka, njegov pristup čovjeku, čudesa koja nije bilo jednostavno objasniti i shvatiti. Zasigurno je, kako svjedoči i evanđelje, Isus bio osoba koja privlači. Mogli bismo analizirati motive i razloge zašto su ljudi išli za Isusom, no neminovna je činjenica da je bio okružen ljudima svoga vremena. I sam je Isus rado obilazio gradove i sela kako bi navješćivao Kraljevstvo Božje, ta zato je i došao. Ondje je susretao i priproste i učene, bogate i siromašne, zdrave i bolesne, one koji su se ‘divili milini njegovih riječi’ kao i one koji su ga htjeli ‘uhvatiti u riječi.’ Sve nam to govori da je Isus htio biti među ljudima. Nikome nije branio pristup, od nikoga nije bježao, niti se koga plašio. Dapače, sam je tražio ‘izgubljenu ovcu’, približavao se onima koji su bili potrebni utjehe, oslobođenja grešnih navezanosti. U tome se konačno i otkriva otajstvo njegova Utjelovljenja. U svemu čovjek, osim u grijehu. Zato je neprestano uz čovjeka.
Evanđelje kada govori o silnom mnoštvu koje ide za Isusom ne govori o njihovim razlozima. Možda i bolje, kako bi mene osobno ovaj evanđeoski detalj ponukao na promišljanje vlastitih motiva. Zašto ja idem za Isusom? Koji su moji motivi i razlozi? Smijem promišljati. Idem li kao učenik; jesam li spreman doista slušati svoga Učitelja? Idem li kao čovjek svjestan bremena kojega teško nosim te od božanskog Liječnika tražim pomoć? Idem li za njim jer sam zadivljen onim što čini? Koji je moj motiv? Kako shvaćam svoje nasljedovanje Isusa? Jesam li samo dio radoznale mase ili pak pojedinac koji dopušta da se moje i Isusove oči sretnu? Dopuštam li mu, u hodu za njim da i mene ugleda, kao što je ugledao Zakeja i promijenio naglavačke njegov život. Da me uoči kao Mateja u carinarnici, te njegov grešni zanat pretvori u apostolski zanos? Jesam li uvjeren da će se njegov pogled zaustaviti kao i na onoj majci koja je sina pratila u pogrebnoj povorci te me ohrabriti ‘ne plači?’ Mogli bismo nizati Isusove susrete s ljudima koji su nam zapisani u evanđelju, ali radije ih sami ondje potražimo. Evanđelje nije knjiga koja zauzima mjesto na polici i skuplja prašinu, već izvor za pronalaženje samoga sebe u susretu s Isusom. Isus uočava ljude koji idu za njim. Njegov pogled već je poziv na nasljedovanje. No? Bojim li se toga Isusova pogleda? Što će nakon toga uslijediti? Hoće li mi nešto reći? Obratiti se baš meni? Jesam li spreman prihvatiti i primijeniti ono što će mi reći? Što ako bude zahtjevan, hoću li se okrenuti i poći drugim putem? Slušati nekog drugoga čije mi riječi više odgovaraju i podupiru moju uhljebljenost? Jer Isus me može pozvati na promjenu života, a ja se toga bojim. No, unatoč bezbroj pitanja, ja ipak želim ići za Isusom. Kako?
Najprije, moram znati da Isus raspoznaje motive onih koji ga slijede. Pozna svakoga, rekli bismo ‘u dušu’. Zato jasno govori kako za njim ići. On sam utire taj put jer ispunjava volju svoga Oca. Tko hoće ići za njim, put je jasan, Isus njime prolazi. U mjeri u kojoj me Isusov put zanima, koliko sam zainteresiran i želim doista biti u njegovom društvu, ukoliko su moji motivi takvi da što god on kaže, prihvatiti ću i tako živjeti, tada odgovorno i dosljedno mogu za njim koračati. Isus je itekako zahtjevan. Ali, on je Učitelj, ima pravo zahtijevati. Osobito jer je njegova riječ ponuda, a ne prisila. Na meni je želim li ići za njim. Ako želim, onda prihvaćam ono što mi kaže. Onima koji su na to spremni Isus govori bez uljepšavanja. Učenik mora biti upoznat sa svime što ga čeka na tome putu. Zato najprije poziva na propitivanje motiva. Potom, naravno i upozorava da učenici mudro i dobro promisle jesu li svjesni zahtjevnosti toga puta. ‘Dođe li tko k meni a ne mrzi…’ – veli Isus nabrajajući čak i članove najbliže obitelji – ‘…ne može biti moj učenik!’ Jasno je kako Isus ne potiče na mržnju. Nipošto! Ali, ovdje je riječ o hodu, a hodeći, može se naići na prepreke, na kamen spoticanja, koji će otežati ili čak onemogućiti moj daljnji hod. Stoga je potrebno odrediti jasne prioritete, jesam li spreman nešto žrtvovati radi višega cilja i ideala. Jer i netko meni najbliži može biti preprekom kako bih dosljedno išao za Isusom. Ako si spreman na odricanje od onoga što te sputava, pođi za mnom, rekao bi Isus.
No, prepreka ne mora doći samo izvana, sa strane, od nekoga drugoga. Prepreka može biti i u meni samome. Zato Isus dalje govori o nošenju svoga križa koji valja nositi hodeći za njim. Odbacujem li križ i proklinjem li ga, zalutao sam hodeći za Isusom, dapače, izgubio sam cilj svoga hoda. Križ je pratitelj i Isusova i moga hoda. Nositi križ je itekako zahtjevno. Ali ako ga odbacujem, veli Isus jasno, ne mogu biti njegov učenik. Isus govori o nošenju križa kao trajnom stanju. Jer svakodnevno se suočavam s dvojbama i sumnjama o smislu nošenja baš svakoga križa. Zato Isus govori da je nošenje križa stvarnost u kojoj treba biti ustrajan i nepokolebljiv. Obično smo ustrajni u onome što nam je važno, što je vrijedno žrtve. Ustrajnošću pokazujemo da do nečega ili nekoga itekako držimo jer nam je stalo i ne želimo to izgubiti. Ustrajnost ovdje svjedoči o našoj odlučnosti ići za najvrjednijim ciljem – biti uz Isusa. Ako, pak, križ odbacim, onda mogu od Isusa odlutati.
Ići za Isusom zahtjeva od svakog tko ga želi nasljedovati da dobro promisli o ovim važnim stvarnostima i uoči što ga sputava, ima li snage i dovoljno motiva. Zato Isus ovaj hod uspoređuje s građenjem kule. Potrebno je mudro promisliti hoću li moći ustrajati i dovršiti započeto. Nije dovoljno biti samo impresioniran a potom se brzo iscrpiti i odustati, jer sam još nespreman i neodlučan. Tko ide za Isusom čini to odlučno i nepokolebljivo. Isusu je stalo da smo na njegovu putu. Ali ne tek prigodice i površno, nego ustrajno i dosljedno.
I konačno, ako se plašim takvoga koračanja za Isusom, on me poziva da mu se prepustim. Zato govori o odricanju od svega kako bih mogao ići za njim. Trebam se osloboditi svakog nepotrebnog tereta koji će me sputavati u hodu jer On mi je zajamčio da će se za sve pobrinuti. Tako, konačno, dobivam odgovor na pitanje kako ići za Isusom. Ne dozvoliti da me išta sputava, prihvaćati svoj križ i osloboditi se svake navezanosti, prepušten Onome koji ide ispred mene.
Matej Glavica
