Zlatna Vrata
BLAGOVIJEST 25. ožujka
Kako će joj reći tu najdivniju stvar koja se ikada valjda dogodila nekoj ženi, nezamislivo lijepu?
Rajska kruno, rajska slavo,/ Anđeoska Gospo, zdravo!/ Ti si korijen, Ti si vrata,/ S kojih sinu svjetlost zlata;// Ti si ljiljan djevičanstva,/ Ti si nakit čovječanstva./ Zdravo, puna svih milina,/ Moli za nas svoga Sina! – antifona je koja se moli na kraju povečerja i na neki jednostavan, djetinje čist način uobličuje vjernikovu ljubav prema Kristovoj Majci, za koju će Drugi vatikanski sabor reći kako je “po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju riječ i svijetu donijela Život“ a koju svetkovina Blagovijesti kao najveću Božju suradnicu u ostvarenju Spasenja kupa u kristalnoj svjetlosti blistave čistoće.
Poziv
Promotrimo taj Dan u kojem anđelovo svjetlo nazaretsku kućicu čini predvorjem Raja, a on pomno birajući riječi buduću Bogorodicu otvara shvaćanju Tajne. Devet mjeseci prije Rođenja, nakon prvotne smetenosti u nenadanom doticaju s nadnaravnim, Marija se prva klanja Dolasku u kojem će se svakom čovjeku otvoriti vrata Božje Nježnosti.
Na pod je sobe u roditeljskoj kući ni sama ne zna kako spuštena – polegnuta ne može i ne želi otvoriti oči a srce joj snažno kuca, bubnja kao da će iskočiti iz grudi. Ne samo što ne može otvoriti oči već ne može maknuti ni jednim dijelom tijela. U trenu pomišlja kako joj je otac Joakim govorio kako su oči važne i kako je bitno da ne izgube sjaj, da nikada ne zgasnu, a božansko je ispunja neizrecivim mirom i shvaćanjem anđelova pozdrava: Raduj se, Marijo!
Molitva Anđeo Gospodnji, u kojoj je sadržaj svetkovine Blagovijesti posebno utkan u redovitu kršćansku molitvenu praksu, jedna je od najraširenijih pobožnosti u čast Majke Božje, uzvišene “već od prvog časa svoga začeća sjajem osobite svetosti”. Po toj molitvi vjernici se triput dnevno, osim u Vazmenom vremenu, podsjećaju na Božje utjelovljenje kao centralni čin povijesti spasenja. Na glas zvona ujutro, u podne i navečer, izriču se tri Zdravomarije između kojih su umetnuta tri evanđeoska retka.
Nekoliko minuta, čini joj se, počiva na prostirci, a onda se u tijelo ponovno pomalo vraća snaga i osjeća kako više nije uzeta i kako se može podignuti. Oprezno ustaje, sjeda pipajući noge i ruke kako bi se uvjerila da se ništa nije promijenilo, a njena soba kao da cijela pliva u Ljubavi – sve do malo niže od stropa lebdi fluid koji na neki čudan i neobjašnjiv način povezuje sve stvoreno, kojega očima ne vidi ali ga kao silno stvarnog osjeća svime što ona jest.
Henry Ossawa Tanner: Blagovijest
Pohod
A toga dana sve je počelo nekako obično. Mljela je pšenicu kako bi spremila kruh za svoje stare roditelje, donijela je vodu s bunara u blizini gdje se vidjela sa svojim Josipom i otišla potom u šumu po drva. I onda je došao anđeo a ona ostala bez snage kad je rekao kako je to pristanak i na veliko trpljenje.
Marija je Kovčeg Novoga saveza. Kao što su stare ploče bile u kovčegu, tako je Isus, Put, Istina i Ljubav, bio u Mariji. A On kaže kako su blagoslovljeniji oni koji riječ Božju slušaju i vrše nego prsa koja su Njega dojila. Jer upravo te Marijine odlike i osobine, poslušnosti i služenja, slušanja i vršenja Božje riječi, donijele su onda, a i danas donose, Isusa svijetu.
Valjda joj je sam On dao snagu prihvatiti, razmišljala je idući prema svojoj rodici Elizabeti za koju je Gabrijel rekao kako je trudna i da bi je dobro bilo posjetiti. Karavana nakon tri dana puta prilazi sve bliže a ona ne prestaje misliti o tome što se dogodilo, ne znajući kako će sve to čudno novo izreći Elizabeti. Bilo bi joj važno kada bi ona to razumjela, a Josip ju je gledao nekim neodređenim pogledom, ne dijeleći njezinu radost. Kako će joj reći tu najdivniju stvar koja se ikada valjda dogodila nekoj ženi, nezamislivo lijepu? I što će na sve to reći Elizabeta?
Ulazi želeći mir kući i svima koji u njoj jesu, a pred njom se stvara Elizabeta i grleći je u radosnom joj zanosu cjeliva obraze, privija ju uza se čvrsto i blagoslivlja Boga iznoseći stvari koje joj nitko nije mogao reći. U susretu s Elizabetom posve je jasno ponovno objavljeno kako njezino Dijete ulazi u povijest svakog čovjeka i kako se svima daruje nova nada.
Porod
I ona je bila darovana, nakon što su stari roditelji već bili izgubili nadu kako će ikada ljubiti, njuškati, presvlačiti, ljuljati svoje dijete na rukama mazeći ga, radovati se prvim koracima i riječima… Sačuvana od buke i rastresenosti, pravi smisao Pisma shvaćala je u molitvi. Božansko je postajalo sve jasnijim, a procvala šutnja u kojoj je Božja Riječ snažno govorila duši čini je spremnom na potpuno služenje. Sa zahvalnom Elizabetom i nijemim Zaharijom tri mjeseca prolaze začas i ona urasta, uranja u stvarnost u koju je uključena a koja je beskrajno nadilazi.
– Krist je najveći učitelj, objavitelj i objava. Nije riječ samo o tome da se nauči sve ono što je on učio, već da se „nauči Njega“. Može li u tome biti bolje učiteljice od Marije? Ako je s božanskog gledišta Duh nutarnji učitelj koji nas uvodi u punu istinu o Kristu, nitko od stvorenja ne poznaje Krista bolje od Marije; nitko ne može poput Majke uvesti u duboko poznavanje njegova otajstva – kaže Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu Krunica Djevice Marije.
Marijin pristanak „u utjelovljenju pribavio joj je ulogu u životu svih koji žele biti jedno s Isusom, plodom njezine utrobe“, a bit će vođena i kroz odbačenost, neshvaćenost, trpljenje. Vidjet će kako nazaretski susjedi njenoga Sina hoće strmoglaviti niz liticu, vidjet će kako je potpuno neshvaćen i od rodbine koja je prisiljava ići urazumiti Ga, jer da ima zloduha.
A vidjet će Sina i u Muci, Raspetoga, Umirućeg, koji je podmetnuo svoja leđa onima što su ga udarali, koji od uvreda i od pljuvanja nije zaklonio svoje lice, neljudski iznakaženo. Vidjet će Patećega, Čovjeka Boli, Onoga od koga svatko lice otklanja, Slugu Jahvinoga u kojega nije bilo ničeg da bi se čovjek u to zagledao. U kojeg nije bilo ljepote ni sjaja ni ljupkosti kako bi nam se svidio. Vidjet će Onoga koji je za nas bio prezren, koji je naše boli i bolesti uzeo, kojega su za naše grijehe proboli i zbog naših opačina satrli. Onoga na kojega je pala sva naša krivnja i čije su nas rane iscijelile. Čije su modrice radi našega spasa bile. Teško je bilo biti Isusovom Majkom. Ali i neizrecivo vrijedno. Vrijedno nepreglednih kolona ljudi u rajskoj radosti nebeskih poljana.
Piše: Nebojša Gunjević
